Pravi put iz probavnog trakta
(„Zagubljena sjećanja“, Ivana Radić, Akademija likove umjetnosti u Zagrebu)
Autor: Bartol Babić Vukmir
Problem našeg odnosa s vlastitom prošlošću često je viđena tema kroz filmsku povijest. U lutkarskom horor filmu Ivane Radić taj se odnos prikazuje sukobljavanjem dvaju karakteristika lutkarskog filma; njegove sposobnosti da animacijom oživi podsvijest te da filmskim medijem gledatelju pruža čvršći dojam prostora.
Zagubljena sjećanja ističe se svojom podjednako grotesknom i sablasnom estetikom koja utjelovljuje protagonistovo stanje uma. Antropomorfizirani zec nalazi se u cikličnom procesu u kojemu proživljava krvoločne porive radi kojih ubija životinje iz šume u kojoj živi. Kada mu sjećanja na njegova djela počinju predstavljati prevelik teret, on ih u svojoj smočnici iscjeđuje i sprema u bočice koje skladišti. Njegovi su nagoni, radi kojih on gubi svijest, vizualizirani živopisno animiranim i tečnim sekvencama u kojima vidimo groteskni proces proždiranja, često popraćen raznim okultnim simbolima poput na zidu obješene jelenje glave.
S druge strane, izrazito eliptičnom montažom raznih detalja prikazane su posljedice tih zlodjela koje vidimo prije samih proždiranja te se radi toga dodatno pojačava sablasnost tih kadrova. Neskladom koji nastaje između preglednih sekvenci i nepredvidljive montaže kadrova vrlo različitih planova, film ostvaruje apsorbirajući ritam. Tomu dodatno doprinosi dezorijentirajuća uporaba zvuka gdje se šumovi i glazba koja često mijenja ugođaj naglo izmjenjuju s potpunom tišinom. Svi ti postupci gledatelja učinkovito uvlače u um protagonista koji više nije u stanju razlikovati ono što je već učinio od onoga što čini i ne zna od kuda njegovi nagoni proizlaze.
Ipak, očuvanjem svojih sjećanja u bočicama veže se uz svoju prošlost od koje ne može pobjeći. Premda se film fabularno ne ističe originalnošću, u 6 minuta uspijeva ostvariti zaista začudan učinak svojim stilskim postupcima te oživjeti učvorenu subjektivnost svoga lika progonjenog sjećanjima na vlastite postupke od kojih bježi umjesto da se s njima suoči.
Zagubljena sjećanja uvjerljiv su primjer žanrovskog filma i njegove sposobnosti da učinkovito tematizira i vizualizira probleme s kojima se često susrećemo. Zečevi pokušaji da pobjegne od svoje prošlosti samo dovode do ponavljanja jednih te istih pogrešaka do trenutka potpune izgubljenosti. Naposljetku, iako svom liku ne nudi iskupljenje, film svojim posljednjim kadrom naglašava važnost suočavanja s vlastitim prošlošću.