Intervju: Tomislav Šoban
Svatko se može baviti filmom, samo treba biti zaluđen i žilav
Diplomirao si na Grafičkom odsjeku ALU-a 2004., kako to da si 8 godina kasnije odlučio upisati filmsku i televizijsku režiju na ADU-u?
Jer nisam bio dobar u tome. Valjda. U svakom slučaju, ovako se čini kao jako dugi period, pa kao… dogodi se jedan klik… no nema jednog klika… Tu je bilo hrpa klikova. Ta odluka je jako dugo sazrijevala… i dalje traje. Nedavno sam predao prijavu na prijemni ispit za diplomski studij. To je put na duge staze. Svašta se tu izdogađalo, i tko zna kako će biti dalje… jedno je vodilo drugome, a likovnu umjetnost smatram povezanu s filmom. I jako ju volim, sad čak više guštam u njoj nego prije.
Koju je ulogu u tvojem filmskom stvaralaštvu imao KKZ, čiji si član evo skoro 10 godina i trenutni potpredsjednik?
Probat ću odgovoriti, a da ne zvuči patetično. Kinoklub je za mene nešto posebno. Više od mjesta. Više od ideologije. Više od ljudi. A opet što može biti više od ljudi, a da je dobro :).
Kinoklub mi je otkrio da se filmom mogu baviti ja, ti, mi, oni. Može bilo tko! Na više načina. Da možeš snimati filmove i ako imaš neki drugi posao, a otkrio mi je da to mogu biti cijeli dan, dan za danom. Da ima hrpa ‘luđaka’ koji rastu u različitim zakutcima našeg društva koji pritom imaju štošta za reći kroz ovaj medij.
Kraj (2015.)
Tvoj film Kraj je osvojio nagradu na Festivalu 25 FPS i dvije nagrade na ovogodišnjim Danima hrvatskog filma, prikazan je na Jihlavi, a natjecao se i u konkurenciji najstarijeg festivala kratkometražnih filmova u Europi u Oberhausenu. Otkuda ideja i kako je nastao taj računalno-softverski eksperiment?
Ideja je došla, tako, iz intuicije :). I dalje motivaciju ne mogu objasniti pobornicima GEFF-a (Genre Film Festivala)… na što oni reagiraju smrknutim očima.
Nisam htio raditi film koji bi izgledao da je iz tog razdoblja, niti preuzimati tuđe materijale. Pa sam odlučio izvesti film u softveru koji nije namijenjen za rad na filmu. To je najvažnija veza s GEFF-ovom idejom. Bilo je frustrirajuće i zabavno. Uz mali tim koji je kreirao ovaj film, Matija Pekić je s glazbom digao cijeli dojam za “glavu” više i tijekom procesa me inspirirao.
Koje bi bile karakteristike dobroga redatelja? Mora li u njemu biti nešto više od filmskog entuzijasta?
A daaaaj!!! Koliko puta sam počeo pisati i odgovarati na ovo pitanje, brisati, pa ispravljati. Prema tome, nadam se da je jedna od karakteristika dobrog redatelja i neodlučnost (haha).
Da krenem od entuzijazma. Wikipedija kaže da je entuzijazam ili oduševljenje pojam antičke filozofije koji je označavao stanje čovjeka punog boga. Wow divno! No, mislim da je to potrebno za početak. Kasnije ubiju boga u tebi :). Naime, treba izgraditi nešto stabilnije, konkretnije uz boga što se opet može srušiti, ali treba ostaviti kolike-tolike temelje ili tragove na kojima se može nastaviti raditi. To je put na duge staze, a entuzijazam brzo izgori. Treba biti nečeg posvećenog, zaluđenog, žilavog. Koje karakteristike? One koje sam imao prilike upoznati su: tvrdoglavi, a opet suptilni. Beskrupulozni i empatični. Ljudi koji mogu biti sami, a opet znaju raditi s ljudima. Oprečnih karakteristika? Ne znam.
Polufinale (2014.)
Što bi savjetovao filmašima koji su tek na početku svoga stvaralaštva? Iako je film medij koji poziva na kršenja pravila i istraživanje, postoje li neki koraci koji mladi filmaši moraju proći kako bi mogli ostvariti ono što su zamislili?
Isprva nema previše filozofije. Gledajte i snimajte filmove. Konkretno, mogu preporučiti 10 pravila ruskog redatelja Viktora Kosakovskog koji možete pogledati na YouTube-u. (vjerujem da neke smjernice ne mogu napraviti štete mladom filmašu). Dostupnost filmova je velika. Nadalje, treba gledati filmove i vježbati koncentraciju paralelno uz razvoj svojih ideja. A što se tiče kršenja pravila, to tek dolazi kada se s njima dobro upoznamo. Moram priznati da sam počeo učiti o režiranju filmova tek kada sam poslušao savjete ljudi koji su već režirali dobre filmove. Tuđi savjet vas može usmjeriti, ali ne može vas spasiti. Ionako postoji previše sabotera u nama i nepotrebno je ostati sam baš na svakom polju. Režiranje je donošenje odluka i traženje cilja u šumi valstitih (fiks)ideja, savjeta, prijedloga s timom ljudi, na filmu i oko filma. E… tada dolazi filozofija :).