Mali podsjetnik na ono neizbježno
(„Kar ostane“, Neli Maraž, Akademija za kazalište, radio, film i televiziju u Ljubljani)
Autorica: Dora Sivka
Još je Freud tvrdio da živi organizam ne može sebe zamisliti mrtvim. Ta ideja je toliko suštinski nepoznata svijesti da ju ona nastoji, jer ipak razumije neizbježnost svog kraja, prevladati i prilagoditi joj se promatrajući je u ulozi gledatelja, proživljavajući ju kroz umjetnost. Neli Maraž na sličan način pristupa ovom pitanju. Svoju priču ne gradi na verbalnoj osnovi, nego putem vizualnih kontrasta i odabranih motiva nedvosmisleno otvara pitanje smrti i tragova koje ostavljamo za sobom.
Kar ostane priča je o mladom paru koji se suočava s vlastitom prolaznošću. Na razini radnje, ništa više od toga se ne dešava. Nižu se fragmenti njihovih impresija i njih kako, većinom šutke, oko sebe uočavaju podsjetnike na prirodan proces odumiranja. Oni, mladi i zaljubljeni, smješteni su u kuću oronule fasade koja prokišnjava. Za njihovim stolom staro, tvrdo voće. Starica, vrlo nalik mladoj protagonistkinji, sjetno bere uvenulo cvijeće. Par uz veselo zvonce bicikla prolazi pokraj stoljetnog groba. Sva izražajna sredstva pažljivo grade klasičnu lirsku atmosferu koja igra na osjetila i impresije. Ritam je spor, kadrovi su dugi, pokret kamere je nenametljiv, uvijek fluidan i bez trzaja, a montaža je asocijativna.
Najprisutniji element u priči je priroda, koja predstavlja protutežu paru i čiji izraženi zvukovi preuzimaju prostor u nedostatku dijaloga. Jedan od najizraženijih motiva jest onaj brisanja, putem prirodnih elemenata. Zvuk vjetra odnosi tragove soli, voda rastače njezinu mrlju, zemlja ponovno podiže travu na kojoj se par uzalud trudio ostaviti trag svojih tijela, s kamenjem u džepovima koje sakupljaju kako bi bili teži, kako se ne bi odjednom vinuli u zrak.
Tematska okosnica Kar ostane dva su suštinski suprotna stanja i nagona. S jedne strane mladost i ljubav, s druge postupno i uporno propadanje. Autorica u središte postavlja ljubavni par koji razmišlja o smrti kao utjelovljenje tog sukoba. Te dvije težnje supostoje u istom narativnom prostoru i gledaju jedna u drugu, svjesne da ne mogu jedna drugu poništiti. Ipak, prolaznost nije prikazana kao prijeteća, Maraž odabranim tonom naglašava upravo njezinu ljepotu. Za protagoniste, kao i za gledatelje dojam ostaje ambivalentan, sjeta i prihvaćanje se stapaju. Ne postoji niti progresija prema toj spoznaji, ona je sveprisutna od početka.
Čak su i upotrebljeni fragmenti dijaloga suvišni i nepotrebno puno odaju jer o misteriju smrti se nema što zaista govoriti, dovoljno je pogledati oko sebe i s prihvaćanjem je uočiti u svim porama egzistencije, na što i Maraž svojim kratkim filmskim ostvarenjem jasno ukazuje.