​

 

Članica Studentskog žirija 4. Revije studentskog filma filmska je kritičarka Iva Rosandić. Iva je  završila filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a filmske kritike i teme šireg društveno-kulturnog značaja objavljuje na portalima kulturpunkt.hr i dokumentarni.net. Također, posljednjih nekoliko godina sudjeluj u predselekciji za Tabor Film Festival.

 

 

U svojim osvrtima najčešće se baviš dokumentarcima. Što te je privuklo dokumentarnom filmu?

Zanima me film kao kulturni fenomen i način na koji interferira sa svojom okolinom. Dokumentarni film u tom smislu ima drugačije implikacije od igranog, nerijetko se direktno referirajući na širi kontekst vlastitog nastanka. Ovisno o ambicijama pojedinih ostvarenja, kod dokumentarnih filmova najviše potencijala pronalazim u osvješćivanju onih konotacija koje ga posredno uvjetuju,  što otvara različite mogućnosti njegova čitanja.

 

Tijekom godina praćenja dokumentarnih filmova, je li bilo ostvarenja koja bi posebno izdvojila?

Uvijek je nezahvalno izdvojiti samo jedno ostvarenje, s obzirom na to da različiti tipovi dokumentarnog filma, imaju različite ciljeve, smisao ili efekt na gledatelja. Što se tiče osobnih preferencija, neizostavnim smatram Sans Soleil Chrisa Markera, zbog pristupa koji nadilazi usko filmski, s jednakom se pažnjom posvećujući tekstu čija je vizualna manifestacija. Također, iako ponekad interpretiran na granici rodova, Sans Soleil ilustrira do koje mjere dokumentarni film može biti autentični umjetnički artefakt, bez da gubi od svoje prvotne intencije pronalaženja novih aspekata poznatog ili zajedničkog prostora, tema i interesa…  Na sličnom je tragu, jedan od meni zanimljivijih filmova posljednjih godina, Untitled Michaela Glawoggera i Monike Willi, koji upravo kreće u distribuciju u Hrvatskoj.

 

Kako je započeo tvoj rad na stranici Dokumentarni.net i jesi li zadovoljna komunikacijom koju uspostavljaš s publikom?

Suradnja s Dokumentarnim počela je na preporuku i poticaj Višnje Vukašinović, kod koje sam polazila radionicu filmske kritike u KKZ-u. Naša suradnja funkcionira već nekoliko godina. Budući da su oko Dokumentarnog okupljeni autori različitih senzibiliteta i interesa, čini mi se da upravo heterogenost naših pristupa ostvaruje specifičnu dinamiku portala. Odnos prema publici teško je odrediti, u našem je kulturnom krugu još uvijek relativno mali broj ljudi aktivno zainteresiran za dokumentarni film. Ipak, unatoč svim opstrukcijama sustava, niz festivala, portala i događanja produkciju dokumentarnog filma u Hrvatskoj održava vidljivom.

 

​

Kako bi definirala važnost filmske kritike?

Filmska, kao uostalom i svaka kritika ili analiza, neizostavni je segment kulture, upotpunjujući  pojedino područje. Osim valorizacije i vrijednosnog procjenjivanja konkretnih ostvarenja, ima potencijal potrage za novim perspektivama u pristupu filmu. Zbog svoje imanentne orijentacije na ostala teorijska područja, otvara mogućnosti pomirenja različitih interesa, konstruktivnog odnosa prema praksi, ali i nove pristupe za publiku.

 

​

Koje je stanje filmske kritike danas kod nas i u svijetu? Ima li ona jednak status kao prije?

Prilično je jasno da je zbog suvremenih medijskih politika marginaliziran svaki ozbiljniji pristup kulturi, a koji se ne odnosi na polupromotivne članke. Naravno da to onda determinira ukus i interese potencijalne publike. Kritika kao disciplina ili vrsta teksta će uvijek postojati, no danas je možda,  zbog gore navedenih faktora akademizirana i prvenstveno okrenuta profesionalcima. Budući da se, s druge strane, u humanističkim znanostima problematizira značenje i pojam kritike same, tu eventualno nastaje prostor za njen daljnji razvoj i problematizaciju vlastitog položaja u odnosu na šire kulturne politike.

 

​

Što bi preporučila mladima koji tek žele postati filmski kritičari?

Svatko može pisati o nekom fenomenu, posebno kad je on integralni dio kulturnog okružja, kao što je to stvar s filmom.  U našem je obrazovnom kontekstu problem nekoherentnog pristupa medijskoj kulturi, koja uključuje film, a čiji razvoj nije potican od strane sustava, radilo se o njegovim formalnim ili neformalnim vidovima.

 

​

Kada tražiš inspiraciju za rad?

Inspiracija je manje važna, bitno je znati fokusirati se i definirati što se tekstom želi postići. Kad su ispunjeni ti preduvjeti, stvoren je okvir za daljnje pisanje, neovisno o trenutnoj dekoncentraciji ili manjku zaokruženih ideja.