Koje je tvoje iskustvo u KKZ-u, kakve filmove najčešće radite?

U KKZ-u se doista stvara širok dijapazon filmova. U KKZ-u nitko nikome ne određuje kakve filmove da snima, kakav pristup da odabere ili kakve teme se priželjkuju. Njegujemo autorski pristup filmu. Kad god nas netko pita za savjet, pokušavamo ljude usmjeriti da slijede neke svoje instinkte, da ne pokušavaju oponašati već viđene formule i da se ne daju obeshrabriti festivalskim (ne)uspjesima. I doista, u našoj arhivi možete vidjeti sve filmske vrste, svih trajanja i različitih estetika, a mi smo na tu raznolikost ponosni.

​

Kakvom opremom raspolaže KKZ?

Kinoklub raspolaže sa svom opremom potrebnom za sve faze filmske produkcije. Ona ne spada nužno u trenutni tehnički vrh, ali definitivno pratimo razvoj filmske tehnike i trudimo se članovima omogućiti da se, uz malo primijenjenog iskustva  i spretnosti, njihovi filmovi na tehničkoj razini teško mogu razlikovati od profesionalne produkcije. Ili barem da takve usporedbe gledatelju ne padnu na pamet gledajući film.

​

Misliš li da je važno snimati s dobrom opremom?

Mislim da je važno promišljeno koristiti opremu koju imaš, te biti svjestan njenih specifičnosti i mogućnosti, s obzirom na film kojeg snimaš. Svako ograničenje u vidu opreme može se nadoknaditi kreativnim rješenjima, a često se autori i namjerno koriste tehnički slabijom opremom. Ima filmova snimljenih mobitelom ili kamerama iz kućne radinosti ili uopće bez kamere, koristeći već postojeći materijal. Nekad je jedino važno konačno snimiti taj film, pogotovo ako te već dugo “grize”, jer možeš zauvijek čekati idealne uvjete i nikad ih ne dočekati.

​

Koliki je interes za amaterski film?

Iz naše perspektive, interes raste iz godine u godinu. Članstvo nam raste, sve naše radionice su dobro posjećene i naša godišnja produkcija je golema za jedan amaterski klub. U prošle tri godine u KKZ-u snimljeno je 214 filmova i to smatramo najboljim znakom da filmski amaterizam nije stvar prošlih vremena i ideologija, već da ispunjava očite kulturne potrebe grada.

​

Što misliš o filmskim festivalima u Hrvatskoj?

Cijenim što ispunjavaju prazninu u našoj svakodnevnoj filmskoj ponudi. A neki se trude i programe proširiti na cijelu godinu, pa čak i brinuti se za vidljivost domaćih autora iz svojih programa i kad festival završi. Mislim da bi se općenito puno više mogli koristiti, u suradnji s ostalim djelatnostima kinematografije, kao platforma za međunarodnu vidljivost domaće produkcije, no za to je potrebna i želja i strategija, koja ne može doći samo od strane festivala.

​

Gdje je po tvom mišljenju granica između amaterskog i profesionalnog filma?

Granica se nalazi u proizvodnom procesu: ako su autori plaćeni za snimanje filma, on spada u profesionalnu produkciju, dok amater radi film bez profita i iz ljubavi prema filmu, kao što značenje te riječi i sugerira. Iako se nažalost često kolokvijalno tako definira, granica između profesionalnog i amaterskog filma nije u kvaliteti rezultata. Da jest, stvari bi bile puno jednostavnije. U KKZ-u se borimo protiv stava da je amaterizam jednak diletantizmu, što iz razumljivog razloga propagiraju profesionalne i akademske grupacije. No, taj rascjep ne treba gledati kao neko neprijateljsko natjecanje, već kao nadopunjavanje koje je u konačnici dobro za kinematografiju. Ono što amaterski film nudi jest potpuna sloboda od tržišnih uvjeta, kojima profesionalni film često robuje, te zato dosta institucionalno obrazovanih autora i autorica nakon završetka studija u KKZ-u nalazi platformu za svoj umjetnički razvoj, posve neopterećenu natjecanjima, ukusima selektora ili financijskim uvjetima.