Intervju: Hrvoje Turković
Kada ste se i zbog čega prvi put zaljubili u film?
Nisam siguran da je bilo posrijedi baš “zaljubljivanje”, nego više “uranjanje”: film je postao jakom dnevnom, maštalačkom potrebom u mojem crikveničkom djetinjstvu, kad mi je najgora kazna koju je moja majka mogla izreći bila zabrana da idem taj puta u kino.
Koji Vas filmski žanr najviše privlači?
Svaki žanr ima svoju osobitu privlačnost za mene (kao i za druge, vjerujem), no najslabiji sam na znanstvenofantastične filmove, osobito fantazijsku (“phantasy”) granu, uključujući onu superherojsku. Mimo igranofilmskih žanrova, najtrajniju mi privlačnost imaju filmovi koji se imenuju “eksperimentalnim”.
Možete li izdvojiti nekoliko Vama najdražih filmova?
Svojedobno, sad već prilično davno, s lakoćom sam izdvojio svoje tada najdraže filmove (za jednu anketu u svojedobnom Poletu). No sada ih se nakupilo toliko, noviji su potiskivali starije, da mi se čini nepravdom izdvojiti bilo koji ograničen skup. Ima ih svakakvih koje sam držao sebi dragim, posebno bliskim i zadivljujućim: nijemih, klasičnih žarovskih, eksperimentalnih, umjetnički-ezoterijskih, dokumentarnih…
video objavljen na Facebook-u: Treptanje
(provjera tvrdnje Waltera Murcha da svako prebacivanje očiju prati treptanje – kojim se eliminira mogući efekt brišuće panorama/filaža)
Što mislite o amaterskom filmu?
Amaterski film je bio prvi u kojem sam se okušao i djelatno, što mi je otvorilo radoznalost i osjetljivost za konkretnosti filmske izrade. Amaterski film (1960-ih) bio je prvi u kojem sam otkrio doživljajne mogućnosti eksperimentalnog filma. Bivajući dijelom te kinematografije, ostala mi je procjena njezine kulturne važnosti, i nikada to nisam zaboravio, ističući u mnogim svojim tekstovima obavezno i amaterski film kao važno područje filmske kulture.
No, kako niti jedna grana filmovanja nije lišena cijelog raspona vrijednosti, od onih sjajnih do onih ništetnih, to važi i za spektar onoga što se radi u amaterskom filmu. Kao ni bilo koji drugi tip filma, ne treba ga idealizirati i mistificirati (npr. kao “područje slobode”, područje “ljubavi prema filmu”, područje “nekoristoljubivosti” i sl. – jer se svega toga nađe i u najsputanijim tipovima kinematografija, poput one “komercijalne”), jer je i područje amaterizma protkano manama, kao i svako drugo (uključujući i mistificirani “umjetnički film”)
Što Vas je motiviralo za istraživanje semiotike, te komunikacijskih i kognitivnih teorija u filmu?
Svojedobno, istodobno s mojim amaterskim bavljenjem, razmišljao sam o filmu i mučilo me je pitanje “prikazivanja” – što je to što nam omogućava da na plohi nejednako osvjetljenoj prepoznajemo životne prizore u svom njihovom bogatstvu, i da u tome uživamo, i to često daleko jače, s intenzivnijim doživljajem, nego što uživamo u životnim prizorima. Tragajući za odgovorom na različitim (teorijskim) stranama, naletio sam na semiotiku i tu su mi se ideje o “znakovnoj” prirodi slika (i filmskih slika) i o komunikacijskoj njihovoj svrsi – činile poticajne. Ali nakratko, jer mi se činilo da semiotika malo što objašnjava, a više “prevodi” specifične pojmove iz proizvodnje na apstraktnu terminologiju, više zamućujući nego objašnjavajući.
Zato mi se, nakon toga, činilo plodnijim posegnuti za psihološkim pristupom, jer mi se činio objašnjavalački plodnijim i preciznijim. A proučavanje psiholoških temelja naših reakcija na film odvelo me je do kognitivne psihologije i, novije, kognitivne znanosti, a prateći sve čime se ona bavi otkrio sam istodobno kognitivistički pristup filmu kod Bordwella i cijele potonje grane.
No, ono na što je semiotika podrazumijevajuće upozoravala – na komunikacijsku prirodu znaka (dakle i filma) – taj je vid filma bio uglavnom ispušten u kognitivističkom pristupu. Zato sam nastojao da povežem kognitivizam i komunikacijski pristup: da vidim koliko je za naš doživljaj filma konstitutivna činjenica da je taj doživljaj ujedno i komunikacijski – tj. da ga dijelimo s drugim gledateljima, i da nam ga je netko namijenio da tako djeluje na nas. Zato sam svoj pristup nazvao “epistemološko-komunikacijski” – tj. da se tiče “spoznaje” ali koja se uobličava pod “komunikacijskim uvjetima”.
Koliko je simbolizam bitan u filmskoj umjetnosti?
Mislim da je više štetan nego koristan, a bitan je tek tu i tamo, u ponekoj vrsti filmova (kod filmova koji naprasno teže “simbolizmu”).
Dakako, ako pod “simbolizmom” mislimo na samu “znakovnu” prirodu filma – tj. na činjenicu da jedna fizikalna pojava (nejednaka refleksija ili emisija svjetla) donosi kompleksna značenja koja nisu “fizikalna” – a to onda važi za svaki film, najgori i najbolji. Gotovo svaki film, osim što prikazuje konkretne prizore (ljude, radnje, ambijente, odnose…) sugerira da ti prizori jesu “primjerom” nekih općenitijih, širih, protežnijih fenomena, pa se to može držati “simboličkim” aspektom i najkonkretnijih (npr. dokumentarnih) filmova.
No, pod “simbolizmom” se ne misli obično na to, nego na svijesno zagonetanje “viših značenja” neke konkretne slike, a to obično rezultira primitivnim “poručujućim” filmovima, punim “simbola”, a slabim autonomnim vrijednostima – što je često bilo u tradicionalnom amaterizmu, a nerijetko u pretencioznim “umjetničkim filmovima” u profesionalnoj kinematografiji. Zato imam pravu averziju prema filmovima koji su zatrpani “simbolima” i “simboličkim značenjima” kako bi bili “više vrijednosti” (netrivijalni), a najčešće su krajnje simbolički trivijalni, izrazito primitivni u odnosu na sofisticiranost mnogih filmova koji izravno i pošteno pokazuju stvari u njihovoj konkretnosti, ostavljajući gledateljima da uočavaju općenitije (šire i dublje) implikacije toga.
Koji su, po vašem mišljenju, glavni kriteriji za kvalitetan film?
Apsorbirajući doživljaj.
Dajete li veću prednost tehničkoj izvedbi ili emotivnom utjecaju filma na pojedinca?
Tehničku izvedbu treba cijeniti, ali divljenje tehničkoj virtuoznosti nikada ne može zamijeniti divljenje onome čemu bi tehnička virtuoznost trebala doprinijeti – divljenje samom djelu i njegovoj doživljajnoj strukturi (što je uvijek protkano nekim tipom emocija). Kad je ovo posljednje posrijedi, čovjek teži i zaboraviti, ne primijetiti koliko je vještine uloženo u djelo, a i ne mariti kad je ta vještina jednostavna, “nevirtuozna” (a katkad i trapava).
video objavljen na Facebook-u
Studirali ste filmske studije na Sveučilištu u New Yorku. Koje su najbitnije razlike između studija filmske umjetnosti u Hrvatskoj i u Americi?
Riječ je o ondašnjim razlikama (1970-ih godina).
Prvo, newyorkški studij bio je posve razrađen specijaliziran filmološki studij, s mnogo različitih kolegija i s praktičkom radionicom, kakvog onda u Hrvatskoj nije bilo. Onda je na Filozofskom fakultetu predavao Ante Peterlić, jedan do dva kolegija o filmu u sklopu Komparativne književnosti, a na Akademiji dramske umjetnosti (ondašnjoj Akademiji za kazalište, film i televiziju) teorija je imala pomoćni status u praktičkarskom obrazovanju. Drugo, tamo se u sklopu svih kolegija obavezno gledalo filmove (ili barem filmske primjere), što je u Hrvatskoj bilo gotovo tehnički nemoguće; jedva da se u sklopu i jednog i drugog studija išta od filmova gledalo (ovisilo je o pojedinom nastavniku i što je on mogao donijeti i nabaviti). Treće, tamo sam dobio mogućnost da na analitičkom projektoru detaljno (s vraćanjem i zaustavljanjem) analiziram film, što u sklopu nastave na Filozofskom nije uopće bilo moguće, a na Akademiji sam ja uspijevao tek povremeno to činiti – na montažnom stolu. Četvrto, tamo sam imao na raspolaganju knjižnicu bogatu filmskim knjigama (i drugima koje su mi bile studijski važne), što je u Hrvatskoj bilo krajnje reducirano (obogaćeno, doduše, prijevodnim izdanjima beogradskog Instituta za film, kakvih npr. nije bilo u Americi).
Ono što nije bilo različito bila je vrijednost predavača o filmu (barem onih povjesničarskih i teoretičarskih predavača: Ante Peterlića, Branka Belana i Dušana Stojanovića u Beogradu) – naši su bili jednakovrijedni, a mjestimično i vrijedniji od mojih američkih (Adam Paul Sitney, Anette Michalson, William Everson, Frank Perry i dr.).
Naravno, danas je – dolaskom videa, raspoloživošću filmova na, prije, VHS-u, a sada na DVD-ima i pamtilačkim karticama, internetskom dostupnošću filmova i literature, umnožavanjem studija i raznih tečajeva i radionica filma i medija u Hrvatskoj, uvođenjem postdiplomskog, doktorskog studija – posve druga, i prilično izjednačujuća, situacija onom u Americi.
Što biste savjetovali studentima, zaljubljenicima u filmsku umjetnost, za napredak u području filma?
Da ostanu zaljubljenici, da održavaju svoju radoznalost, i da stalno zainteresirano uče, jer što radoznalije učiš, to više vidiš što još sve ne znaš i što još moraš učiti.