Intervju: Renata Šimić
Kako se osjećaš nakon što si osvojila posebnu nagradu Hrvoja Turkovića na Reviji studentskog filma?
Autorskom timu – Mateju Đuzelu, Ivanu Graniću i meni zbilja je drago što smo dobili ovakvu potvrdu da radimo dobar posao. Nagrada Hrvoja Turkovića prva je nagrada koju je osvojio film Petite Ballerine i drago nam je da je dobio baš ovu nagradu, od sveučilišnog profesora i jednog od najcijenjenijih teoretičara filma u Hrvatskoj. Zbilja ne možemo zamisliti nagradu koja bi nam više značila.
Kad si se počela baviti filmom i zašto?
Počela sam se baviti filmom usporedno kad i s televizijom općenito – na trećoj godini faksa. Tada sam snimila svoje prve priloge i zaljubila se u video produkciju općenito. Ljeto nakon treće godine snimila sam sa kolegom i prijateljem Ivanom Granićem film „Nikome zla nisu učinili“ o talijanskoj okupaciji hrvatskih otoka i obale tijekom drugog svjetskog rata. Ovaj projekt nas je uveo u svijet dokumentaraca i od tada se pokušavamo što više baviti dokumentarnim filmom.
Kakve filmove voliš gledati?
Najviše volim gledati dokumentarce, s temom politike i društva, ali naravno da ne mogu gledati isključivo njih. Volim zanimljive filmove u kojima mogu naučiti nešto novo. Lagala bih kada bih rekla da ne volim i trilere, one s kojih ne možeš skinuti pogled koliko su napeti. No, ja ipak skidam pogled na strašnim scenama, priznat ću to.
Kakve filmove voliš snimati?
Od vizualnog djela filma, važnija mi je priča. Volim snažne priče i ljude koje daju uvid u nešto nepoznato. Bilo to nešto čemu se možemo diviti ili pak nešto na što moramo skrenuti pozornost zbog nepravde. Htjela bih snimati filmove koji će biti važni što većem broju ljudi.
Od čega je krenula ideja za film?
Temu baleta predložili su muški članovi ekipe! Ivan Granić i Bruno Gudelj (producent) jednog su dana brainstormali o temama za dokumentarac, koji im je trebao biti za ocjenu iz televizijskog kolegija na zadnjoj godini diplomskog studija kod profesorice Tene Perišin. Shvatili su da o baletu znaju malo, a da je zanimljiv i jako vizualan. Kada su mi rekli koju ideju imaju, odmah sam im se priključila, mada sam već imala ocjenu iz kolegija. Na kraju je ovaj dokumentarac prevazišao granice i kolegija i fakulteta.
Na koji vas je način zainteresirala tematika o balerinama?
Kada smo se odlučili za temu baleta, krenuli smo istraživati preko kontakata koje sam imala iz plesnog svijeta i otkrili toliko talentiranih i uspješnih ljudi koji su nam dalje predlagali ljude i tako smo zaokružili priču. Mihaela Devald, balerina na kraju plesačke karijere, koja je trenutno na plesnoj akademiji u Zagrebu i posvećuje se sve više pedagoškom poslu, spomenula nam je Ledu, djevojku kojoj je ona bila mentorica u Školi za klasičan balet. Rekla nam je kako je ona trenutno među najboljim balerinama i baletanima svoje generacije i bila je sigurna u njen budući uspjeh. Sve nas je to jako zaineteresiralo i uvelo u svijet baleta.
Kako je bilo na snimanju?
Kada smo upoznali Ledu, 16-godišnju mladu nadu hrvatskog baleta, činila se sramežljiva, ali što smo više s njom provodili vremena, taj osjećaj je nestao i krenula je prekrasna suradnja. Svi koji su sudjelovali u stvaranju filma, bili su toliko predani u svom trudu. Mihaela Devald, Leda Šeparović i Milko Šparemblek, zvijezde našeg filma spremno su odgovarali na sva pitanja koja smo mogli smisliti. Mi smo stalno dolazili u HNK, postali smo kao dio inventara tog kazališta i cijelo iskustvo snimanja iza kulisa pozornice bilo je prekrasno. Kad uđete u HNK, na bočni ulaz gdje ulaze samo umjetnici raznih branši, osjećate se kao da ste ušli u neku novu dimenziju.
Kako ste odabrali ljude koji će se pojaviti u dokumentarcu?
Najviše možemo zahvaliti Mihaeli Devald koja nas je uputila na Ledu i gospodina Šparembleka. Svi troje su bez oklijevanja pristali sudjelovati. Zaista smo im zahvalni što su nas pustiliu svoj svijet baleta i objasnili nam sve o njemu. Milko Šparemblek zaista je jedan od legendi hrvatskog i svjetskog baleta. On je jedan od „zlatne generacije baletana“, kako ljudi iz ove umjetnosti zovu mlade jugoslavenske balerine i baletane koji su se pedesetih godina otisnuli svuda u svijet. Milko Šparemblek tako je, između ostalog, postao ravnatelj baleta u njujorškoj Metropolitan operi i ravnatelj poznatog Gulbenkian baleta u Lisabonu.
Imaš li neke uzore u filmu?
Još uvijek ne mogu reći koji mi je najveći uzor u filmu. Često mi se dogodi da pogledam odličan dokumentarac, čini se da ima toliko redatelja koji bi mi mogli biti uzori.
Misliš li da je veći izazov izraziti se kroz dokumentarnu formu nego kroz neke druge filmske formate?
Izazovi su zbilja različiti, mislim da se ne mogu uspoređivati. Kada stvarate dokumentarac priča vodi vas, otkrivate sve više i više i ne znate gdje ćete biti na kraju tog procesa. S igranim filmom je suprotno, od početka točno morate znati što želite postići, što želite snimiti, inače možete izgubiti kurs, a tako i dinamiku priče.
Što trenutno snimaš?
Priloge i reportaže za emisiju Alter ego na Televiziji Student. A po glavama nam se stalno motaju nove ideje za dokumentarce i nadamo se da ćemo uskoro krenuti u novu, možda i veću dokumentarnu pustolovinu.