Intervju: Ana Hušman
Filmskim medijem u razotkrivanje uobičajenog
Kako je biti predavačica na Odsjeku za animirani film i nove medije? Je li pedagoški rad nešto što te oduvijek privlačilo ili se jednostavno poklopio s tvojim interesom za audio-vizualnim stvaralaštvom?
Nastavnički posao je uvijek izazov. Razvijanje nastavnih metoda bilo s polaznicima radionica ili studenti/cama je proces kroz koji puno učim i sama. Poučavanje je zahtjevan zadatak, pogotovo kad ti ne uspije. To je jedan prekrasan proces razmjene znanja, neznanja i iskustava s mlađim generacijama., niz pokušaja i pogrešaka koje nas zajedno odvedu negdje. Od završetka studija vodim različite radionice, kroz Restart se bavim izvaninstitucionalnom edukacijom i predajem na Odsjeku za animirani film i nove medije na ALU. To je vjerojatno jedini posao koji bi pristala raditi puno radno vrijeme. Sve to skupa zahtjeva dobar balans između količine vremena potrošenog na vlastiti rad i na rad u nastavi.
Što primjećuješ kod studenata i studentica animacije? Čega najčešće nedostaje u njihovom stvaralaštvu, a čega možda ima i previše?
Primjećujem da su sve više zabrinuti oko svoje budućnosti te da ih je kapitalizam doveo do toga da je njihova primarna briga za budućnost posve utemeljena. Vrlo se mladi počnu o tome brinuti što ih motivira da tijekom faksa steknu vještine i znanja od kojih mogu kasnije živjeti. To zamjećujem možda kao najveću promjenu.
Skoro Ništa (2016.)
Misliš li da istraživanjem svakog medija i rušenjem pravila u snimanju možemo na neki način preispitati i ustaljene obrasce u društvenim strukturama?
Mislim da to zavisi od onoga što autoricu zanima. Preispitivanje društvenih obrazaca može se raditi na bilo koji način ako vam u tome leži interes. A možete isto tako imati i super zanimljivu temu i kroz nju se baviti naprimjer formom ili biol čim drugim, ne čini mi se da su te dvije stvari međusobno uvjetovane. Više mogu govoriti o svom vlastitom djelovanju da ga ne vidim van bavljenja ustaljenim obrascima u društvenim strukturama, ne znam kako bih to mogla izbjeći.
Koliko je u umjetnosti važno poznavati kanal, odnosno razumjeti sam medij kojim želimo prenijeti poruku?
Ponekad se dogodi da upravo iz nepoznavanja medija kojim se bavimo smognemo hrabrosti za neki postupak i to je najljepše kod ulaska u novo područje, prostor igre ili mogućnost pogreške. S druge strane prostor i mogućnosti koje proizlaze iz razumijevanja medija u kojem radite, alata i tehnika su na drugi način zanimljive. Kao onaj učitelj neznalica, što više učim to manje znam.
Nogomet (2011.)
Postoje li neke teme koje se provlače kroz tvoje radove?
U radovima se bavim propitivanjem sasvim običnih svakodnevnih stvari, onih ustaljenih, naučenih , za koje se više i ne sjećamo kad i kako smo ih usvojili. U to ulazi gotovo sve preko kuhanja, nogometa, pisanja pisama, zaljubljivanja, svega onog što spada i u popularnu kulturu i određuj nam živote na svakodnevnoj razini. Svakodnevica mi se čini najproblematičnija u našim životima, također i najzanimljivija. Kroz nju se vide sve one stvari usvojene i primijenjene na naše živote, zanimljivo mi je promatrati na koji način se one usađuju, koja su im ishodišta i kako možemo pratiti i razvoj i aproprijaciju.
Koji te elementi i filmski postupci trenutno najviše zanimaju? Što možemo očekivati u skorijoj budućnosti kada je u pitanju tvoje filmsko stvaralaštvo?
Ustvari me najviše zanima razlaganje dijelova medija, raslojavanje i analiza. Korištenje filmskog medija kako bi se razotkrilo nešto sto je posve uobičajeno.Također mogućnost da nam filmska slika toliko naše dnevne aktivnosti, načela i razmišljanja. Trenutno istražujem telenovele i sapunice te me zanimaju filmska sredstva koje se koriste u njihovoj produkciji, a koje se može primijeniti na svakodnevicu ili pomoću kojih se može uprizoriti svakodnevni život na isti način na koji se to radi u TV serijama. Vrijednosni registar kojim se koriste sapunice i telenovele, počevši od tehničkih rješenja, preko glume, jezika, scenskog pokreta, siromašan je i jednostavan te ne spada u kategoriju “visoke” kulture.
Kao osnovu za filmsku radnju istražujem veze između predmeta, prošlih aktera i radnji te onih koje ih sada aktiviraju unutar prostora stana s razgovorima na ulici i svakodnevnih aktivnosti susjeda dovodeći ih u međusobne odnose. Koristeći se sjećanjima, zapisima i predikcijama istražujem moguće filmske narative.