Intervju: Darko Masnec
Kada si se počeo baviti animacijom? Zašto baš animacija?
Završio sam kiparstvo u Rijeci i fakultet likovne pedagogije u Mariboru, na kojem smo imali dosta širok raspon tehnika i pristupa likovnom stvaralaštvu, što mi je služilo kao temelj za animaciju. Danas se s novim medijima mijenja značenje likovnosti i vizualne komunikacije. To je ono što me zapravo zanimalo, spoj likovnog koji više nagiba na interakciju u pristupu i na način na koji se spaja s medijem. Oduvijek su mi bili super animirani filmovi, i umjetnički i komercijalni. Mislim da mi je taj pristup animiranom filmu ostao iz lijepih uspomena iz djetinjstva. S druge strane, postoji i ozbiljno istraživanje likovnosti, priče kroz pokret, što na primjer statično platno i skulptura ne omogućuju. Nešto se mijenja u pokretu i postoji u vremenskoj dimenziji što mi je vrlo atraktivno.
U čemu pronalaziš inspiraciju za svoje radove? Postoje li neke teme ili poruke kojima se želiš baviti?
Čini mi se da je svaki rad izazov sam po sebi. Kada pogledam unatrag što sam radio u zadnje vrijeme mislim da je igra i koncept igre nešto što povezuje moje radove. Zanimljiv mi je koncept neozbiljnog koji zapravo reflektira puno dublje stvari. Sviđa mi se ideja u kojoj rad pristupa na lagan način, ništa ne nameće i poziva da se s njim igram, ali se kroz igru počinju pojavljivati paralele s drugim stvarima u životu. Rad može dati nešto što tebe razvija kao osobu i učiniti da nešto pogledaš drugačije. U suštini leži obraćanje publici i davanje nečega što se može primiti. Publika ima kontrolu nad radom koji ne nameće određene poruke.
Na čemu trenutno radiš?
Trenutno najviše radim na doktoratu koji se nadovezuje na Zagrebačku školu crtanog filma i spaja s video igrom. Cilj je napraviti video igru kao umjetničku instalaciju u tri segmenta u kojoj svaki segment otkriva istu priču iz drugog pogleda. Nakon toga planiram napraviti autorski animirani film i zatim vidjeti što se pruža dalje u smislu mogućnosti za animaciju. Ne znam kamo će to odvesti, znam samo ono što bih htio, a to je nastaviti raditi u animiranom filmu.
Misliš li da postoje određeni stereotipi o animiranim filmovima, u smislu da je animirani film dječji film?
Da, apsolutno. Mislim da je tu Disney odigrao ključnu ulogu. Međutim, Disney je doveo do toga da animirani film postane popularan na način na koji je sada. Pitanje je bi li se umjetnička tradicija razvila na isti način kao što se razvila, bi li Zagrebačka škola crtanog filma predstavljala bitnu baštinu svjetske kulture ili uopće postojala. Autorska animacija koja ima umjetničku vrijednost je više za ljubitelje i one koji znaju cijeniti tu kvalitetu nego za širu publiku. Možda je problem u tome što se animacije ne pojavljuju u popularnim kanalima gdje ih ljudi mogu vidjeti.
Kakav je proces stvaranja animiranog filma i koliko traje?
Uzbudljivo je stvarati, to je veliki privilegij. No, stvaranje ima i svojih problema. To je mukotrpan i spor posao, dileme su konstantne, stalno je potrebno nešto preispitivati. Svatko ima svoj proces stvaranja. Nekim ljudima je proces lagan i poput igre, doživljavaju to na slobodan i opušten način, što je super. Neki ljudi si znaju stvarati drame, poput mene, što možda nije potrebno. Postoji moment nesigurnosti. Ne postoji žaljenje u smislu “zašto sam to uopće išao raditi”, ali postoji sumnja. Nikad ne možeš biti siguran je li rad dobar ili ne. Naravno, želiš da tvoj film prenese nešto nekome, ne radiš zato da ga sebi projiciraš doma, što je besmisleno. Odličan je osjećaj kad se nešto stvara, kad se pokreće. Koliko god su trenuci promišljanja o ideji nesigurni i zamorni, na kraju slijedi katarza i euforija.
To je kreativan proces, ali nakon što je gotov počinjem osjećati distancu, jer je to sada završilo, živi neki svoj život. Sasvim je drukčiji osjećaj stvarati i zaključiti s time, te gledati stvoreno kao projekciju u kinu s publikom gdje to više nije tvoje i svi to procjenjuju. Svaki rad je nekakva točka nakon koje ideš dalje. Tada rad stvarno ostaviš iza sebe.
Najviše mi se sviđaju klasične tehnike. Volim osjetiti materijalnost procesa, grubost materijala, boje… Iako i digitalne tehnike imaju svoje prednosti i estetiku. Za jedan film od 5 minuta treba godina, godina i pol rada. U rad računam smišljanje i izradu ideje, proces crtanja, provjere i sve ostalo.
Koliko dugo radiš na Akademiji? Kako je raditi sa studentima?
Na Akademiji radim tri godine. Sa studentima je raditi odlično. Naravno, kao i svaki posao s ljudima ima boljih i malo lošijih trenutaka. Postoje nesporazumi, a i odlični momenti. Vrlo sam zadovoljan. Definitivno postoje trenuci kada ja učim od njih. Bitno je stalno voditi komunikaciju o tome što se radi. Svatko ima svoje želje i proces rada koji njemu više odgovara. Treba se poštovati individualnost i ono što žele. Neke od ideja studenata i meni otvaraju nove poglede u stvaralaštvu. Kada se jednom zatvoriš i počneš gledati samo jednu stvar, lako padneš u nekakvu svoju šprancu koja možda nije najbolja.
Ima li potencijala i volje među studentima?
Da, ima. Vrlo je ohrabrujuća činjenica da postoji jako šarolik spektar njihovih izraza, pristupa animaciji. Mislim da je prednost okoline kao što je Hrvatska što je temeljena na “snađi se sam”. Time se ohrabruje individualnost. Tada dolazi do stvaranja vrlo specifičnih, individualnih talenata koji mogu puno toga realizirati, ukoliko to žele.
Koji savjet općenito daješ svojim studentima? Što bi savjetovao nekome tko se tek počinje baviti animacijom?
Potrebno je puno raditi, ne zazirati od posla. S time ne mislim samo na prihvaćanje posla za zaradu, nego općenito bilo kakve vježbe. Potrebno je konstantno raditi i razvijati svoj talent. Istovremeno je potreban dijalog s drugim umjetnicima, svojim kolegama. Treba uvažavati kritike, koje ne moraju biti prihvaćene, ali treba biti sposoban odgovoriti na njih na ovaj ili onaj način. Ne treba bježati od komercijalnog ili umjetničkog, ni u jednu ni drugu stranu. Sve ima svoje mjesto, vrijeme i način rada. Mislim da se isplati dobro upoznati i jedno i drugo prije nego što se opredijeli za nešto.