Intervju: Ivan Turković-Krnjak
Član Akademskog žirija 5. Revije studentskog filma je dramaturg i scenarist Ivan Turković-Krnjak. Rođen 1988. godine u Zagrebu, diplomirao je Dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 2014. godine. Radi kao freelancer na filmskim i TV projektima, a u slobodno vrijeme je i stručnjak za paranormalno.
U mojem užem krugu prijatelja njegovali smo oduvijek debilkasti humor. U nekom trenutku Habek (danas ugledni neuroznanstvenik) i ja počeli smo raspravljati tko bi od nas dvojice bio bolji stručnjak za paranormalno. Ne sjećam se više kako je to počelo, ali znam da je s moje strane bilo povezano s pretjeranom konzumacijom Dylan Doga u djetinjstvu. Za neki rođendan, ostatak društva mi je bez mog znanja izradio tu debilkastu web stranicu. Ona valjda dokazuje da sam ipak bolji stručnjak za paranormalno od šarlatana Habeka, budući da on takvu stranicu nema. Svjestan sam da živimo u vremenu kad se ljudi međusobno guglaju i bude mi neugodno kad pomislim da netko od kolega iz branše, premišljajući se oko mojih scenarističkih usluga, nabasa na taj bizarluk. Pitam se jesam li zbog toga već ostao bez kojeg angažmana i trebam li zatražiti Bujasa da izbriže stranicu? Pa zaključim da ne. Tepam si da je stvar u odanosti.
Koji ti je najdraži slučaj paranormalnog koji si riješio?
Uz web stranicu, za rođendan sam dobio i e-mail adresu na koju mi se ljudi u problemu s paranormalnim mogu javljati. Unatrag zadnjih 5-6 godina primio sam otprilike isto toliko mejlova od osoba koje opsjedaju duhovi, uznemirujući snovi i vizije te kojekakvi drugi onostrani entiteti. Mislim (iako ne mogu biti siguran) da se radi o naivnim ljudima s određenim psihičkim poremećajima pa se u pravilu ne upuštam u daljnje prepiske. Ipak, volim izmišljati kako sam zaista preuzeo neke od tih slučajeva. Najdraži mi je, zato jer smo ga riješili tako elegantno i ekspresno, slučaj obitelji u Celju kojoj njihovi pokojni preci nisu dali mira s nekim starim zamjeranjima. Moj pomoćnik Borna (ono što je Dylan Dogu Groucho) i ja uputili smo se jedan vikend u Sloveniju s gepekom punim tamijana, križeva i litrama posvećene vode. Ljudi su nas propisno ugostili i platili, a mi smo im propisno poškropili kuću i, iako smo samo radili stvari koje smo vidjeli u filmovima, do dan danas nismo primili reklamaciju.
Student Dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti susreće se s pisanjem drama i filmskih scenarija. Razlikuju li se te pisane vrste u nijansama ili je stvar veće prirode?
Stvar je veće prirode - to su dva različita medija. Jedan može slobodno skakati kroz prostor i vrijeme, a drugi je zakucan u ovdje i sada. Jedan se zbiva uživo, a drugi je projekcija. Esencijalnih razlika ima još, ali ove dvije su mi bile dovoljne da, nakon puno godina pokušavanja, više ne vidim vlastitu svrhu unutar kazališta. I da film i televiziju osjetim kao idealan poligon za ono što najviše volim - pričanje priča.
Od filmskih i televizijskih projekata koje smo već imali priliku gledati, pisao si segment dugometražnog omnibusa Dugi rezovi, scenarije za kratkometražne filmove (Lovebox, Sinking Objects, Marija), dječju emisiju Juhuhu, sitcom 'Ko te šiša i televizijsku seriju Počivali u miru. Koja ti je forma bila najizazovnija?
Sve je to izazovno, a što je najizazovnije ovisi valjda o trenutku, osobnim preferencijama, iskustvu i zrelosti, ambiciji i motivaciji... Svojedobno, dok smo radili Počivali u miru, bilo je izazovno napisati ozbiljnu kriminalističko-dramsku seriju koja će konstantno održavati napetost, imati glavu i rep i doći makar blizu američkim i skandinavskim uzorima; ne bih rekao da smo u potpunosti uspjeli. Danas, dok maštam o svojem drugom autorskom kratkom filmu, izazovno mi je pronaći ideju koja je dovoljno moja i dovoljno opća, koja se neće raspasti pri prijelazu teksta u izvedbu, kojoj će kratkoća postati vrlina a ne mana, koja će pronaći svoje mjesto unutar hiperprodukcije kratkog metra... Sve su to, naravno, samo nepotrebna pitanja kojima se ljudi zamaraju prije nego proradi inspiracija. Nema gore motivacije za raditi film od samo "želim napraviti film".
Privlači li te kazalište ili si se opredijelio samo za filmske scenarije?
Trenutno se osjećam ugodno skućenim unutar filmskog jezika i ne razmišljam o kazalištu. Ali svjestan sam svoje prevrtljive naravi. U zadnjih nekoliko godina razmišljao sam ostaviti se pisanja i postati fizički radnik, pokušao sam upisati režiju, razmišljao postati taksist, pokrenuo udrugu za pisanje TV serija, ugasio udrugu, promijenio tri stana... Tako da uopće ne
isključujem da me ponovno privuče kazalište.
Osim pisanja scenarija, režirao si Lovebox. Na što moraš više obraćati pozornost kao filmski redatelj?
Razumijevanje dramaturgije nužno je za gotovo svako bavljenje filmom - bez toga ne ide i to mislim da imam. Režija ipak iziskuje još mnogo toga - organizacijske vještine, socijalnu inteligenciju, tehničku potkovanost, čvrste živce i strpljivost - a za neke od tih stvari sam prirodni antitalent. Ne sjećam se kad sam se zbog posla toliko istresirao kao u ta tri dana snimanja.
Tko je od naših i stranih pisaca ostavio veliki utjecaj na tvoj rad, a i tebe samog?
Na Akademiji sam bio nerazdvojan s prijateljem i kolegom Markom Hrenovićem. Bili smo toliko nerazdvojni da su neki kolege mislili da smo gay couple. Jednom ili dvaput Marko mi je rekao da je, od svih pisaca i profesora, o pisanju najviše naučio od mene. Ja, koji nisam tako lak na riječima, zapravo mogu reći istu stvar za njega. Od profesora, najviše sam naučio od Zorana Ferića (tijekom srednje škole) te Lade Kaštelan i Mate Matišića (na faksu). Odrastao sam na tvrdo kuhanoj prozi Hemingwaya, Salingera i Carvera, što može biti dobar prvi korak u razvijanju osjećaja za filmski realizam. Baš neki dan sam shvatio da mnogi ne znaju da je Martin McDonagh, prije nego je postao vrlo dobar redatelj, bio odličan dramski pisac, pa eto ako nekog zanima - preporuka.