Intervju: Veno Mušinović
Kako se osjećaš nakon što si osvojio posebnu nagradu Ivana Ramljaka na Reviji studentskog filma?
Pozitivno. Nadam se da mi slava neće lupiti u glavu. I nadam se da ću i upoznati čovjeka čiju istoimenu nagradu držim na zidu spavaće sobe. Sviđa mi se njegov rad i ukus.
Kad si se počeo baviti filmom?
U srednjoj školi. Bio je sat latinskog, i sjećam se bilo je kao jučer, učili smo semideponentne glagole i ja sam došao do popularnih dečki u razredu koji nisu ništa radili i pitao ih hoćemo li snimati film? I oni su rekli da. Nazvali smo se Semideponentna skupina; jedan je imao kamericu i snimali smo nemilice. Osvajali nagrade, Lidrana, ma ono… seks, drugovi i r’n’rovi. Zašto? Zato što je bavljenje filmom fino u duši.
Kakve filmove voliš gledati?
Skoro pa sve. Ne volim mjuzikle 60-ih, filmove o vjenčanjima, biografske filmove i besmislene kostimirane filmove koji dobivaju Oskare.! I Star Wars/Treck me ostavljaju hladnim. Ne brijem na ekipu s čvarcima na čelu. Ostalo mi je super!
Kakve filmove voliš snimati?
Do sada se ispostavilo da mi većina filmova komedije ala Monty Python jer odgovaraju mom pogledu na svijet. Osim te skeč forme imam par filmova. Snimio sam 2 dramice na akademiji jer je njih najlakše raditi bez para. Htio bih snimiti dobar horor, dobar vestern, akciju, plesni film i noir filmove! Volio bih snimati ono što volim gledat.
Od čega je krenula ideja za film Gosti?
Od svakodnevnog parkiranja bicikla u podrum i slušanja radija, koji gubi signal nakon određene stepenice. Taj zvuk je dosta jeziv i zapitao sam se: hm, a daj zamisli da nastavi šumiti u stanu. Meni je to bilo jeziva ideja. Također bio sam jednom loviti hobotnice i svoje iskustvo ronjenja sam usporedio sa luksuzom modernog i lagodnog života. Sve je mirno i lagano, al zapravo toliko neprirodno, umjetno i pod velikim pritiskom.
Na koji te je način zainteresirala takva tematika?
Ono što ja smatram umjetnošću jest oblikovati nepostojećeg, naročito ne prikazati već aludirati filmskim, vizualnim i redateljskim sredstvima. Mislim da je horor idealan žanr za dočaravanje toga. Pod horor mislim na film jeze, a ne strave. Za stravu ti treba kečapa i violine, za jezu treba vještine i promišljanje.
Gosti
Kako je bilo na snimanju?
Snimali smo 4 dana po 10-ak sati. Snimanje u amaterskim uvjetima iziskuje puno truda, povjerenja i koncentracije. Bili bi puno brži da nas je iza kamere bilo više od četvero. Ali snašli smo se. Glumci su mi bili fenomenalni i nije bilo puno repeticija.
Je li svima bila odmah jasna vizija filma?
Ne baš. Zapravo mislim da nekima ni na kraju nije bilo sve jasno. Ali ne mislim da je to loše. Mislim da najveća kočnica i oštrica ikakvom izrazu (da ne kažem umjetnosti) pitanje: „Što je pjesnik htio reći?“ Pa ne bi snimio film da sam imao nešto reći nego bi došao pred publiku i rekao. Ni publika ne želi didaktične pamflete. Mora biti nečeg neizgovorenog i iracionalnog. Ako je nekome film dobar ili loš takav mu je zato što je nešto vidio u njemu. I tada to postaje njegov film. A netko ga je (baš zato) snimio.
Imaš li neke uzore u filmu?
I previše. Od starih majstora Chaplina, Hustona, Premingera, Wildera, učim na svakom filmu o ljepoti žanrova, od Cassavetesa, Bergmana, Bertoluccija, Ashbya kak raditi s glumcima. Forman, Polanski, Fellini, Tarkovski, Roeg, Kubrick, Haneke… uf. Od danas aktivnih ne propuštam film braće Cohen, Villeneuvea, Tsai Ming-lianga… uf.
Kroz kakvu se video formu najviše voliš izražavati?
Ne znam kakve sve postoje. Volim ovu kad se nešto smisli pa odglumi pred kamerom. Volim da me film inspirira, rasplače, nasmije, napali, zabrine, prestraši. Ono Aristotel! Katarza! Zato ih gledam i zato ih snimam.
Što trenutno snimaš?
Nastojimo obnoviti i kapitalizirati Semideponentni plam što je ostao tinjati u nama nakon srednje škole. Ali toliko je trenutno apsurda u svijetu, ne znam hoćemo li moći parirati. Tu i tamo snimimo koji skeč, ali puno ih više pišemo. Imamo ih preko 150 koji čekaju snimanje. Mecene nam fale! Kao lude smo bez svog dvora. Tražimo i kucamo na vrata.